Tako blizu, a ipak daleko

Slovenija i Hrvatska su, obzirom na broj klizališta, klubova i igrača, hokejaški nerazvijene zemlje. Uspjesi koje su reprezentacije ove dvije zemlje postizali na svjetskim prvenstvima nisu se odrazili na stupanj razvoja hokeja. Nova klizališta se nisu gradila, niti su se osnivali hokejaški klubovi. Upravo suprotno, postojeći klubovi jedva spajaju kraj s krajem.

U Hrvatskoj, kao što je poznato, aktivno djeluju samo četiri kluba. Domaće prvenstvo, više od desetljeća, ne zadovoljava potrebe najboljih hrvatskih hokejaša za natjecanjem u kojem će moći razviti svoje vještine. Najuspješniji hrvatski klub, Medveščak, godinama je nastupao u Interligi, natjecanju u kojem su sudjelovali najbolji slovenski i mađarski klubovi. Raspad Interlige, "medvjedi" su iskoristili za nastup u Slohokej ligi u kojoj su se pripremali za ulazak u EBEL. Ni Mladost ni Zagreb nisu htjeli zaostati, pa bilježimo sudjelovanja ova dva kluba u slovenskoj i Panonskoj ligi.

Međutim, hrvatski juniori i mlađi, nerijetko su bivali osuđeni na desetak utakmica godišnje koje bi odigrali protiv uvijek istih protivnika s kojima bi se susretali još od prvih koraka na ledu. Posljednjih nekoliko godina, domaće prvenstvo igra se s više ozbiljnosti, a kao nadogradnja ponajbolji juniori i mlađi juniori nastupaju redovito u slovenskom prvenstvu kao selekcija Team Zagreb.

Koliko god nastup hrvatskih selekcija u Sloveniji predstavljao korak naprijed za hrvatski hokej, uvijek se postavlja pitanje što je s igračima koji nisu u sastavu odnosno što je s mlađim kategorijama. Zašto se svi mladi hokejaši ne bi iskušali u jačoj konkurenciji?

Doista, kad bi se Medveščak, Mladost i Zagreb (a u skoroj budućnosti i Sisak) uključili u zajedničko ligaško natjecanje sa slovenskim klubovima, mladi hrvatski hokejaši dobili bi mogućnost igranja dvadesetak zahtjevnih utakmica tijekom sezone protiv momčadi različite snage i načina igre. Umjesto vječitog nadigravanja s protivnicima protiv kojih nema nikakvog iznenađenja, Hrvati bi konačno igrali pravu ligu i do ulaska u seniore imali bi iza sebe jednaku karijeru poput one kakvu je imao jedan Robert Sabolič, igrač kojeg je Medveščak tražio za svoj profesionalni sastav, ali ga nije mogao zadržati.

Upitate li bilo koga uključenog u rad s mlađim kategorijama, svatko će vam reći kako je zajednička liga sa Slovencima odlična zamisao, ali...

Prvi prigovor kojeg se može čuti je kako "nemamo igrača" za samostalni nastup klubova u zajedničkom natjecanju sa Slovencima. Već i letimičan pogled na sastave hrvatskih i slovenskih momčadi iz protekle sezone govori kako takva izjava ne stoji. U najmlađoj natjecateljskoj kategoriji koju u Sloveniji zovu mlajši dečki, a u kojoj će sljedeće sezone igrati hokejaši rođeni 2000. i mlađi, Medveščak je prošle sezone raspolagao s 32 igrača i dvojicom vratara. Zagreb je imao četvoricu vratara i 22 igrača, a Mladost 25 igrača s četvoricom vratara.

Za usporedbu, samo su Jesenice i Triglav prošle sezone imali barem desetoricu igrača u godištu 2000. Olimpija i Rudi Hiti Bled su imali samo po pet igrača i vratara, Celje i Slavija samo po četvoricu, Maribor i MK Bled samo po tri igrača i vratara.

Uvidom u kategoriju dečkov, u kojoj će igrati hokejaši rođeni 1998. i mlađi, dolazimo do podatka o 19 igrača i dvojici vratara u Zagrebu i Mladosti odnosno 16 igrača i vrataru u Medveščaku. Stanje u doslovno svim slovenskim momčadima je slabije. Jesenice su imale vratara i 15 igrača, Slavija dvojicu vratara i 15 igrača, Triglav dvojicu vratara i 14 igrača, Olimpija dvojicu vratara i 12 igrača, MK Bled vratara i 11 igrača, Maribor 8 igrača, Celje vratara i deset igrača, a Rudi Hiti Bled vratara i 9 igrača. O kakvom je to nedostatku igrača ovdje riječ?

Čak ni u kategoriji kadetov u kojoj igraju stariji hokejaši (godišta 1996. i 1997.) gdje se jače osjeća odljev igrača, hrvatski klubovi nisu u zaostatku. Kod Zagreba brojimo dvojicu vratara i dvadeset igrača, Mladost je nastupala s s vratarom i 18 igrača, a Medveščak s dvojicom vratara i 19 igrača. Od Slovenaca samo Jesenice i Olimpija sa po 22 igrača imaju prednost u odnosu na naše klubove. Sa dvojicom vratara i 17 igrača Triglav je na istoj razini, dok MK Bled a 11, Slavija sa 7, Maribor s 9 te Celje sa 7 igrača itekako zaostaju za mogućim suparnicima iz Hrvatske.

Od nepostojećeg nedostatka igrača, hrvatskom nadmetanju sa Slovencima puno je teža prepreka nedostatak leda u Zagrebu. Unaprijeđeni sustav natjecanja u domaćem prvenstvu s većim brojem utakmica napregnuo je satnicu treninga do krajnjih granica. Pojedini utjecajni treneri koji se godinama bore protiv većeg broja utakmica u korist treninga došli bi na svoje ako bi se broj utakmica dodatno povećao.

Uzmimo na primjer prvenstvo kadeta u kojem su tri kluba prije doigravanja odigrali 18 utakmica na zagrebačkim klizalištima. Spajanjem sa slovenskim prvenstvom od osam momčadi došli bi do lige od 11 sastava u kojem bi se uz pretpostavljeni dvokružni sustav na zagrebačkim klizalištima odigralo 30 utakmica. Pomnožimo li "višak" od 12 susreta po sezoni s tri ili četiri natjecateljske kategorije, dolazimo do velikih poteškoća u izradi satnice treninga, posebice ako bi se sve utakmice sa Slovencima morale igrati pod krovom.

Nedostatak leda mogao bi se riješiti na isti način kako ga "rješavaju" selekcije Teama Zagreb u posljednje dvije godine, gostovanjima u Sloveniji. Igranjem utakmica u Sloveniji oslobađaju se termini za trening preko vikenda, ali se istovremeno stvaraju novčane poteškoće, posebno izražene u vrijeme nestašica i prisilne štednje. Gostovanja iziskuju dodatne troškove u vidu plaćanja prijevoza, dnevnica i troškova organizacije utakmica u kojima su hrvatski klubovi "domaćini".

Nadalje, obaveza odlaska na utakmice svakog vikenda, čak i kad se radi o izletima u obližnji Maribor postavlja pred obitelji mladih hokejaša promjenu načina promišljanja o natjecateljskom bavljenju sportom. Već godinama u mlađim kategorijama zagrebačkog hokeja vlada "velesajamski duh". Igrači, roditelji pa i treneri, zadovoljavaju se s nekoliko treninga tjedno i utakmicom protiv jednog od dva gradska rivala. Već se i na odlaske na nekoliko međunarodnih turnira godišnje gleda kao na nepotrebni trošak jer "nas ionako svi pobjeđuju". Čak se i obitelji najmlađih hokejaša teško skuplja za odlazak na turnir u Sisak, jer se treba "rano ustati, platiti prijevoz, izgubiti pola dana".

Možemo tek zamisliti reakcije obitelji na zahtjev da mladi hokejaš bude spreman putovati SVAKOG vikenda na prvenstvenu utakmicu. No, što bi ti ljudi rekli da im se djeca bave nekim drugim momčadskim sportom u kojem se prvenstva Hrvatske igraju s momčadima iz cijele zemlje u kojima je uobičajeno da zagrebačka momčad igra protiv Karlovčana, Siščana, Varaždinaca, Bjelovarčana i tako dalje. Uostalom, zar se ne pitaju kako je slovenskim obiteljima ispraćati svoje mlade hokejaša na putovanja od Gorenjske do Štajerske, svakog vikenda?

Stanje u hrvatskom hokeju je takvo da imamo četiri kluba, što nije dovoljno za razvoj hokeja na razini kakvu želimo. Bilo kakvo širenje osnovice zahtijevat će izgradnju novih klizališta uz koja bi niknuli i novi klubovi. Međutim, čak i po najboljem scenariju, za više od četiri momčadi mlađih kadeta morat ćemo čekati više od pet godina. Do tada je odgovornost hrvatskog saveza hokeja na ledu i klubova da učine što mogu ne bi li omogućili što kvalitetnije natjecanje za hokejaše koje imamo.

Klubovi, posebice stručnjaci koji vode mlade hokejaše, moraju od samih početaka bavljenja hokejom uvjeriti male hokejaše i njihove roditelje, da je hokej natjecateljski sport u kojem se od igrača očekuju da redovito ispunjavaju svoje obaveze koje uključuju treninge i utakmice. Odlazak u Celje u subotu ujutro je nešto što mladi hokejaš mora prihvatiti kao nešto uobičajeno, a ne kao tlaku. Tijekom četverogodišnjeg boravka u školi hokeja igrači i njihove obitelji moraju same za sebe prihvatiti da či hokej shvaćaju kao neobaveznu rekreaciju ili natjecateljski sport. "Velesajamski duh" potrebno je iskorijeniti iz hrvatskog hokeja ako želimo bilo kakav napredak.